branamacma

NATJEČAJ ZA NAJLJEPŠE STIHOVE: Slikajte riječima…

branamacma | 04 Јануар, 2019 21:10

❤️ Click here: NATJEČAJ ZA NAJLJEPŠE STIHOVE: Slikajte riječima…

NEKA BUDE KO NEKAD BOGATA SLAVONIJA MOJA DIČNA ZLATNA. Odbacih i sebe u tebi, ostavih ti samo mučnu prazninu da popuniš ju vinom i zagrljajima jeftinih žena koje podaše dušu vragu za bačenu koščicu ljubavi koje u tebi nema.

Natječaj je bio anoniman, a imena sudionika bit će objavljena na svečanosti proglašenja pobjednika, koja će se održati na Gala poetskoj večeri, u subotu, 24. A boli, boli do bola. Natječaj se realizira uz suradnju partnera i sponzora putem Prvog informativnog portala Valpovština.

On ide iz dana u dan. Vlasta Sumarev: Starenje Pod neprobojnom kožom Minulih tokova rijeka I divljih pritoka Pulsira samo jedna misao Suvisla Kako preživjeti I ostati zaljubljen U sve te mozgovne Patvorine Koje prate me Umjesto nježnosti Jagodica Tvojih dlanova Na kojima sam osjećala Prstohvate poklonjenih Milovanja Dok si mazio moje naborane Ozbiljnosti I brige Kako ostariti A ostati Zajedno Reza Stanković: Zaljubljena žena Obući ću noćas haljinu od tila, samo da bih tebi najljepša bila. Nestaše dani naši među vrbama i jovama. Ljubav je u srcu čudno seme? Samoću nećemo osjećati, Društvo će nam volju ojačati. Osjećaš li bez sumnje, naprosto, po načinu na koji diše, je li sretna uz tebe, ili te ne voli više? U programu su sudjelovali istaknuti mladi glazbenici, polaznici Glazbene škole, članovi Zabavnog orkestra Amaterskog kazališta Belišće i pjesnici, sudionici Natječaja, kojima su uručene zahvalnice za sudjelovanje i Nagrade pobjednicima po kategorijama. POVJETARAC MILOVO NAM LICE, PJEVALE NAM RAZNI VRSTA PTICE. Magdalena Teufel: Slavonijo moja EH KAKO NAM NEKAD LIJEPO BIJEŠE EH KAKO SMO SAMO UŽIVALI RUŠILI SMO STOŽERE OD SJENA U BANGETA ŽMIRE SE IGRALI. Ovakva bi mogla biti moja domovina… Tako ju zamišljam u svojim snovima. Znaš li čega se panično boji i strahuje li biti sama? Ljudi koju ovu zemlju vole, i u njoj zrak od kojeg ne obole.

- Il' da zbliži ta dva druga, kad ih snađe neka tuga? Lucijan Vranković: Želja Čovjek ima želju.

U povodu Svjetskog dana poezije, 21. Čovjek ne mora biti vrhunski kuhar da bi uživao u pripremanju nekog jela, a isto tako ne mora biti pjesnički genij da bi uživao u pisanju poezije. Ako upotrijebite elemente kao što su želja za pisanjem, mašta, trud, upornost i skriveni pjesnički talent koji se možda krije u vama, mogli biste se ugodno iznenaditi ljepotom slika koje ćete naslikati riječima. Natječaj se realizira uz suradnju partnera i sponzora putem Prvog informativnog portala Valpovština. Pozivamo naše čitatelje na slanje svojih stihova, nakon čega ćemo ih objavili i dati na prosudbu čitateljskoj publici. Dakako, radovi će biti objavljeni anonimno, a ime autora otkrit ćemo nakon glasovanja publike. Po jedan rad, svaki autor dostavlja elektronskom poštom na e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. Uz naziv rada, potrebno je navesti ime i prezime autora, broj telefona ili mobitela, te naznaku u koju kategoriju spada autor. A — djeca do 14 godina B — mladež 14 - do 19 godina ili C — od 19 godina i više. Izbor najljepših stihova ovisi o broju prikupljenih glasova čitatelja. Svakoga dana, svaki čitatelj Prvog informativnog portala Valpovština. Sljedećeg dana, može svoj glas podariti istim ili nekim drugim stihovima. Stihove smo počeli prikupljati 21. U provođenje natječaja uključili su se, kao partneri, Centar za kulturu Sigmund Romberg, Gradska knjižnica i čitaonica Belišće, Gradska knjižnica i čitaonica Valpovo, Osnovna škola Matije Petra Katančića Valpovo, Glazbeni odjeli pri Osnovnoj školi Matije Petra Katančića te Udruga za kulturu i umjetnost ZUM iz Belišća. Slikajte riječima Kategorija A djeca do 14 godina Vasilije Vitić: Z ašto uopšte most postoji Zašto uopšte most postoji, da lјubavi sve izbroji? Il' da zbliži ta dva druga, kad ih snađe neka tuga? Za svetove te daleke, da naprave staze preke? Ribar ribu da upeca, da u školu idu deca? Il' da možda krasi reke, da zadivi bate, seke? Il' na reci samo stoji, dve obale da prespoji? Da se čuju žagor, graja, krasi slike zavičaja? Možda, krilo jeste Zmaja, što nas vodi put beskraja? Pitanjima nema kraja, znam da lјude samo spaja. Michael Kovačić: Vatra Vatra je svagda, u toplini našega srca, u toplini nečije nade i čežnje. Vatru netko gleda kao dobro biće, a ostali kao prijetnju. Vatra tako sama luta svuda, I trga sve do peluda. Netko je gasi iz mržnje, A ostali je pale iz samoće. Lucijan Vranković: Želja Čovjek ima želju. Njegova želja postaje sve veća svaki dan. Ona vlada nad njim. Jesenje noći: tamne, tmurne, hladne. Isto tako se i on osjeća. On ide iz dana u dan. Ustani, posao, kući, slobodno vrijeme, spavaj. On želi, želi biti slobodan. Misli da mu je život besmislen. Jednom se on probudi kao slobodan čovjek i poželi da nikada nije zaželio to. Rea Perak: Moj grad Moj grad je lijep, šumom odjeven, kroz njega teče rijeka, tiha i zelena. Dvorac stari što ponosno stoji, još iz davnih, prošlih vremena. Drag mi je taj grad, kao majčino toplo krilo, pun trave, šuma, granja, a nad njim se modro nebo svilo. Tu provodim u veselju svoje dane najmilije. Tu me svaka ptica pozna i s grana mi se smije. Hej, grade moj, u sunčanom, zlatnom sjaju, ostani mi uvijek takav, moj mili zavičaju! Karlo Ružman: HRVATSKA KAKVU ŽELIMO Želim da nam zdravlje bude bolje i da ljudi budu dobre volje. Kvaliteta života će nam dobra biti Radost i dobrotu ćemo u ljude sijati Aute koristit nećemo, Zrakom letjet ćemo Tehnologija će biti napredna, a politika pravedna. Energiju sunca svi će korisiti, kreativno svi će misliti. U Hrvatsku će svi htjeti jer žele razne znamenitosti vidjeti. Tehnologija se promijeniti hoće, Roboti će nam brati voće. Samoću nećemo osjećati, Društvo će nam volju ojačati. Više ćemo hodati, Howerboarde ćemo spremiti. Za novac nećemo mariti Hrvatsku ćemo svi voljeti. Leon Blažević: Hrvatska mojih snova Kakva bi mogla biti Hrvatska, za jako puno godina, slušajte me pozorno jer sad ću vam reći ja. Ta zemlja ima nove škole, U toj zemlji djeca i njih vole. Tamo su i fakulteti, mudre misli svima na pameti. Htio bih i ravne ceste I na njima automobile koje još ne vidjeste. Ljudi koju ovu zemlju vole, i u njoj zrak od kojeg ne obole. Dobro bi došla i besplatna komunikacija Za dobivanje novih informacija I povezivanje svih nacija… Roditelji bi veće plaće, A djeca iz škole doći bez zadaće. Ovakva bi mogla biti moja domovina… Tako ju zamišljam u svojim snovima. Suzana Lovošević: po prozorima srca... Kategorija B mladež 14 - do 19 godina David Brusović: Ona Noć, tišina, ja i ona Sjedosmo povrh mjeseca ja i ona Mjesec, svjetlina, ja i ona Tišina govori sve,bez riječi Duše nam obuzela tišina Kao mjesec što obuzima noć Ruke kao vezane, Ne idu sa njezina tijela Ona, njene oči smeđe duša bijela, to je ona Noć, tišina, ja i ona Sjedosmo povrh mjeseca ja i ona. Karla Kučinac: HRVATSKA KAKVU ŽELIM Svakoga dana gledamo nešto ružno, kako ljudi iseljavaju u potrazi za srećom, nije li to tužno? Ovdje nije lako živjeti, a vladajući bi to trebali promijeniti. U našim školama nema pravoga učenja, već samo štrebanja i mučenja. Naši vladajući voze blindirane automobile I na raskošnim se zabavama pojavljuju, a trebali bi radna mjesta stvarati. Da, trebamo promjene, Već i ptice na grani znaju! Svi se jadaju i žale, ali se tako ništa promijeniti neće! Sami moramo promjenu pokrenuti. Luka Piškorjanac: Zvijezde-simboli neograničene slobode Kao vječni sjaj spavaju negdje u tami i zrače sjajnom ljepotom, bešumnošću i treperenjem. Pale se i gase poput žaruljica u tom nebeskom crnilu koje mjesec obasjava. Označuju počinak i bezbroj života koji se rađaju i umiru. Ispunjavaju želje koje se, ponekad, pretvore u javu. Potiho nastanjuju nebeski svod ili je to, ipak, samo naše priviđenje koje skriva noć. Sunce ih briše, a mjesec pojačava. Te blistave iskrice pomažu Čovjeku živjeti, kao vodilje na putu beskraja, kao simboli neograničene slobode. Ana Žagar: VJERUJ Mi Vjeruj mi ljubavi, noćima potrošenim mislima Još uvijek smognem snage Da se sjetim, neprospavanih noći kada čekala sam tvoj dolazak, tvoje poljupce i tvoje dodire.. I još uvijek isti osjeti Naizmjenične tuge, radosti i smijeha, bdiju nadamnom. Ponekad kao u začaranoj šumi Čujem šumove, korake, vjetar što vjetri kao leptir kada leti. Sve dane koje proživjela sam s tobom, dio su prošlosti koja me svakim danom jača, čini me svojom ali i nezaboravnom tvojom. Možda ipak ne tvojom.. Želja je jača, al oštrica tvoga mača Preduboko je zagrizla I dotakla već raspucanu utrobu Tvog nekadašnjeg jahaća. Godine su iza nas, vratit se neće Još ponekad uz malo sreće Smognem snage da te dišem, da te plešem, da te volim do neizmjerne boli, I još uvijek isti osjeti Da sve još što je bilo boli. Vjeruj mi ljubavi, još uvijek noćima Potrošenim mislima Smognem snage da se sjetim A još sve boli Kao da nikada neće proći. Kategorija C od 19 godina i više Mateo Erić: Grad Ulica, tmurna je i pusta gdje su nekad bili ljudi sad je magla gusta otišli iz doma sa koferima svojim otišli za srećom i za poslom boljim da li će se vratiti zapitati se neću samo mahnut rukom i zaželjeti im sreću ja ću ostat ovdje i boljemu se nadati jer Valpovo svoj grad uvijek ću ja voljeti Branka Cvetković: Bol Psssstt... Noćas je ranjen stih Pokidana misao Bačena Tu leži Noćas se riječi Razapete Obješene u zraku Dodiruju I Boluju.. Ma nije to ništa To noćas Samo zajedno bdiju Ljubav I Samoća Jasmina Ujhazi: Misliš da si je vidio golu? Misliš da si je vidio golu jer je pokazala grudi, jer spava kraj tebe naga i gledaš je dok se budi? Misliš da si je vidio golu gledajući njezino tijelo, skrivene uvale i brdašca i mekano bedro joj bijelo? A znaš li, prijatelju, o čemu sanja? Usnuti zašto ne može? Što je izbaci toliko iz takta da iskočit' bi htjela iz kože? Znaš li plače li kada je sama i za čime suze lije? Znaš li mračnu i crnu tajnu što duboko u sebi krije? Znaš li čega se panično boji i strahuje li biti sama? Je li joj duša svjetionik il' njome gospodari tama? Znaš li što je učini sretnom i osmijehom oslika lice? Umije li raskriliti maštu pa letjeti poput ptice? Koje je njeno najdraže cvijeće? Znaš li što rado pije? Je li joj lice tek vješta maska što osmijehom tugu krije? Znaš li što znači kada je glasna, a zbog čega zašuti? Koje je stvari do neba vesele, a zbog čega se ljuti? Jesi li u stanju prepoznati u njenom skrivenom pogledu nijansu raspoloženja, očaj, poraz i pobjedu? Osjećaš li bez sumnje, naprosto, po načinu na koji diše, je li sretna uz tebe, ili te ne voli više? Nisi je nikada vidio golu, jer golotinju svoju krije. Samo ti je pokazala tijelo, dušu nikada nije. Ivan Gačina: Izgubljeni raj Orguljama mora kormilare rime dok pauci pletu omrežje sudbine i vjetrovi zrakom šire tvoje ime da se vedrom pjesmom otužje raspline. Izgubljene tajne mistične intime skrivaju kraj mora oštre klisurine, a kad note vjetra valovi zaprime zadivljena duša puna je topline. Zlatovidne niti razbacuje sunce da blistaju staze što u osvit vode kroz sjećanja davna koja more spaja. Kada um nadvisi vremenske vrhunce izgubljenu dušu Levijatan bode dok na sinjem moru tražim vrata raja. Goran Vitić: Zenice oka ljubim Zenice kristalne oka lјubim žarosjajne te dve iskre moje, jer ni jedne ni su kao tvoje zenice lјubim zato što postoje. Kad u njima zaiskri ta iskra ta je iskra deo iskre moje, u njima se stapamo u jedno ne delimo više se na dvoje. Zavodničke što mi pesme poje što čežnjive uvek noću sjaje, praskozorjem što me noću spoje pa se molim da još večno traje. Moje tuge što najbolјe shvate što mi osmeh na to lice vrate, u vremenu što mi vreme krate što me verne sad kroz život prate. Kad u njima zaiskri ta iskra ta je iskra deo duše moje, u njima se stapamo u jedno Ne delimo više se na dvoje. Radmila Milojević: Čudno seme Razmičem prošlost — vrata dana i noći. U izobilju majskoga cvatja miris se ruža širi. Samo mi mašu cvetne grane. S tamnog neba žmirkanje zvezda. Nestaše dani naši među vrbama i jovama. S bolnim sećanjem tuga šeta. Šumori trska — cvastima lepeza. Ljubav je u srcu čudno seme? Sama otvara zlatna vrata raja, večito iskri u nama. Prolaze dani, zime i leta, daljine dele. Nikako stari dani — vrate se. Previše je praznih dana. A boli, boli do bola. U ovim danima maja cvetni se miris širi. Žubori reka — šumori trska, maše častima lepeza. Ljubav je u srcu čudno seme? Korakom lakim osvaja čoveka. Daje životu svoj ton i boju, večito iskri u nama. Seli se iz priče — u priču. To je njen govor. Nikada kraja ljubavnoj reci. Vesna Andrejić Mišković: U moru začeta Začeta sam jedne sulude noći, dok je moj otac kod rta Dobre Nade izranjao Jakobove Kapice. U trenutku dok se poljupcima smijao maminom strahu od dubine, i dok joj je škakljao tabane a more od smijeha umiralo na njenim dlanovima. Rodih se nakon pola stoljeća , s previše ljubavi prema čovječanstvu Pripisujem to utjecaju Jakobovih Kapica , s urođenim strahom od dubine , i s ljubavlju u srcu. Rodih se tek u zlatnim godinama jer sirene mi progutaše mladost, izbaciše na pusti otok. I počeh život sa zakašnjenjem jer je mojih pola stoljeća ostalo na križanju svjetova. I još uvijek leluja na hridi , na kojoj se skupljaju sirene. Nela Heralić: Dno je dublje nego što misliš Ne idi kuda te srce ne nosi makar ti puhali pod krila. Ne junači se makar te nosila vila povrh gora samotnih kad tresneš o daske pogrešnog kazališta. Oni što su sličili na vile pustoše srcima jer nisi ptica iz njihova cirkusa. Ne idi kuda te srce ne nosi. Govorim ti jer znam. Larisa Janičev Stojanović: Nedosanjana Sanjala sam noćas sebe poput tebe tebe poput mene nas poput nje… Sanjala sam noćas nju poput nas! Baršunastih prstića i umiljatog glasa. Malenu, meku, nestvarnu… A opet, ona je tu osjećam je svakim drhtajem isplakane duše. I dok me jutro miluje sunčevim sjajem i dok mi Mjesec pjeva najljepšu uspavanku i u okovu gorkih noći i još mučnijih dana koji me stišću, pate, muče… Ja i dalje sanjam! Sebe poput tebe tebe poput mene nas poput nje… Nju poput nas. Srećko Aleksić: Nova zemlja sna.... Rasuto polje cvetovima mirisa U kapima kiše sunce se budi Sve tiše osećam korak ljudi Na mansardi usnule plave ptice. Požuda strasti u ljubavnom bolu Izgubljen pozdrav na plavetnom molu Igrom sudbine postadosmo figura strasti. Sve nastaje i radja se iz nove ljubavi Uzmi i posadi zelenu maslinu radosti Na grudi njene meke i svilenih niti Razuzdani vapaj želi se samo skriti. U kapima rasute smaragdne kiše Sve tiše osluškujem ritam drveta Ljubav želi da stvori lepši svet Satkan od boja udaljenog svemira Samo božanstveni trenutak blista Na listu zelenom modrog lista Zvucima pesme nastaje leptirov let. Razuzdani vapaj želi se iz grudi otrgnuti. Svet nestaje u mraku ishitrene sudbine Ono što gubim u vremenu ponovo niče Iskrom biserne strune smo suviše bliski Rasuto polje nove ljubavi zemlje i sna! Lidija Sopjanac: Milost za uludo bačene suze Umit' ću lice obnaženo tvojim cjelovima, skinuti trag ukradenih zagrljaja i ogoljele duše stati pred Njega dok snage u meni ima. Milost ću iskati za sve uludo bačene suze. Njima sam mogla zemlju napojiti, uzgojiti cvijet sjemenom zaludne ljubavi, cijelome svijetu tugu naočigled skriti. Presušile su spoznajom jala u ovo beskonačno surovo jutro, kada odbacih tebe ludo mala, tek ljušturu kićenih manira. Odbacih i sebe u tebi, ostavih ti samo mučnu prazninu da popuniš ju vinom i zagrljajima jeftinih žena koje podaše dušu vragu za bačenu koščicu ljubavi koje u tebi nema. Zorislav Vidaković: Tko zna zašto Tko zna zašto, tko zna kada, možda jednom il' nikada neću prijeći ovaj prag meni važan meni drag? A tako sam jako htio, zamislio, poželio, poći nekim drugim putem, naći neku drugu stazu u smrknuće, na zalazu. Kad se ptice na san spreme, kada dođe novo vrijeme za sanjare, neimare, za pjesnike i vjesnike nove riječi. Kad polete noćne ptice, netopiri i krijesnice. Kad utihnu razgovori, potok kada zamrmori pjesmu meni ispjevanu, tako pitku, tako znanu, a prvi put iščitanu. Kad ožive noćne sjene, zapretane, izgubljene u gustome teškom mraku, na ulici, na sokaku, na proplanku, u gustišu. Ispratiti noćnu kišu što kapima pjesmu pjeva, pere staze, vrt polijeva. Oploviti oceane, tusta mora, moreuze. Isplakati gorke suze godinama nakupljene zbog usuda il' zbog žene preplanule i putene, u ljubavi izgubljene. Poletjeti nebom plavim na krilima, oblacima, na rukama dobre vile, na rukama mojih muza. Napustit' dolinu suza otići u nepovrat, napraviti sunovrat. Naći neke nove staze, prepoznati putokaze, prepoznati dobre vile u tustome ovom mraku, u sivilu i kročiti čvrsto nogom u taj novi, bolji svijet. Vrtit se k'o suncokret prema svjetlu, prema danu, pjevat pjesmu nepjevanu baš za mene izabranu! Tko zna zašto, tko zna kada, možda jednom il' nikada neću prijeći ovaj prag, meni važan, meni drag? Mirta Abramović: Prevareni Okupane pljuskom Ciklame gube mirise. Zbunjeni leptiri Zamjeniše latice trnjem I Nabodenih krila Ugibaju prevareni Dok slini Kolovoz U krošnji Crnog bora I maestral Prebire valove. Magdalena Teufel: Slavonijo moja EH KAKO NAM NEKAD LIJEPO BIJEŠE EH KAKO SMO SAMO UŽIVALI RUŠILI SMO STOŽERE OD SJENA U BANGETA ŽMIRE SE IGRALI. NIJE BILO PIŠTOLJA BARBIKA SVI SMO MI TAD JAKO SRETNI BILI NOVU IGRU SAMI SMO SMISLILI. PO ČIČKU SE ŽMIRE SVI IGRALI KAD NAS BODE NISMO OSJEĆALI. GAZALI SMO PO TRAVI, I BLATU, TRČALI SMO BOSI PO STRNJAKU HVATALI SMO ŽABE, PREPELICE, UŽIVALI BLAGODAT CRNICE. NISMO ZNALI ZA RIFLE, PATIKE, NOGE SU NAM BILE BOSE LIPE. POPUCALE OD VJETRA I BLATA TO SU ZA NAS BILA DOBA ZLATNA. UŽIVALI SIROTINJA BILI SITNICI SE SVAKOJ VESELILI. BILO LJETO JESEN ILI ZIMA ZA NAS UVIJEK NOVA IGRA IMA. U PROLJEĆE VISIBABE BRALI U KREKETU ŽABA UŽIVALI. POVJETARAC MILOVO NAM LICE, PJEVALE NAM RAZNI VRSTA PTICE. U LJETO SMO UVJEK UŽIVALI, MI ZA MORE FERJE NISMO ZNALI. BAŠ NAS ZA TO NIJE BILA BRIGA, BILA NAM JE DRAŽA NAŠA IGRA.. KUPALI SE NA SAVI KANALU, I KAD KIŠA NAPUNI NAM BARU. U MULJU SMO ČIKOVE HVATALI NA SAVI SE KUPALI NOŠKALI. A U JESEN KRALI ZRELO VOĆE NIKO NIJE PITO SUTRA ŠTO ĆE. NESTAŠLUKE NOVE IZMIŠLJALI LUBENICE PO NJIVAMA KRALI. ZIMA DOĐE A MI SIROTINJA NIKO PRAVI SAONA NIT OPREME IMA. NAJLON VREĆE SA SLAMOM PUNILI PUNO PUTA I LED SMO PROBILI SMRZNEMO SE KAD SE NAKVASIMO AL OPET NAM SVIMA DOBRO BILO. STOŽER SLAMA KURUZNE BANGETE NA SRETNO ME DJETINJSTVO POSJETE. BOGU HVALA ZA SVA TA VREMENA IGRU SREĆU KOJE DANAS NEMA. HVALA BOGU ŠTO SAM DIO TOGA, SLAVONSKOGA DOBA BOGATOGA. SIROMAŠNI U DUŠI BOGATI U PRIRODI ZNALI UŽIVATI NAŠA SELA VRVILA OD DJECE, TO SE NIKAD PONOVITI NEĆE. SLAVONIJO ŠTO TI UČINIŠE NEMA DJECE ZADOVOLJSTVA VIŠE. VRATITE SE SVOJOJ RODNOJ GRUDI. MLADI VRJEDNI I SPOSOBNI LJUDI. NEK OŽIVE NAŠA LJEPA SELA CVELFERIJA DA BUDE VESELA. NEKA BUDE KO NEKAD BOGATA SLAVONIJA MOJA DIČNA ZLATNA. Katica Pavkić Špiranec: MAJCI HRVATSKOJ Zemljo moja lijepa Domovino jedina Raširi ruke U zagrljaj stegni Svu djecu svoju Onu Što se rasuše svijetom I onu Što na ognjištu tvome Ostadoše Posadi ih U krilo majčinsko Priču što je mnogi Zaboraviše Ponovo im ispričaj Da je sadašnjost Bez prošlosti slijepa Da bez poštenja Budućnosti nema Da je dom gnijezdo U kojem ljubav i dobrota Život rađaju Da ljube svoje I tuđe poštuju Svjetla obraza I čista srca Svijetom hodaju Da i oni Kao djedovi njihovi Od stoljeća sedmog Za navijek U svome i na svome Cvatu rađaju i traju. Danica Lebinac: Hvala ti Sunce Kakav mir u sobi! Samo Sunce kroz prozor, Vrišti svojom svjetlošću Izaziva, zove, nudi život... Ova postojanost u sobi Nameće se mirnoćom, Evo ustajem, krećem, Ne mogu se oduprijeti Pozivu sunčevih zraka. Svjetlost je prejaka, Ubija monotoniju i Pokreće život u venama. Da, moram uzeti koricu kruha, Pokrenutu umrtvljeni duh. Evo me Sunce dolazim! Zagrli me toplinom svojom I hvala ti na energiji Kojom život pokrećeš. Kornelija Fešiš: ČEŽNJA U noćima punog mjeseca U tajanstvenim sjenkama I srebrno-plavim stazama Na rubovima praznog kreveta ČEŽNJA U nevinoj želji za tvojim dodirom U skrivenom bljesku oka U izdašnim tvojim usnama U pustim danima bez poljupca ČEŽNJA U dugim osamljenim noćima U preranim buđenjima bez ptica U treptaju davno zaboravljenom U mirisu tvoje košulje ČEŽNJA Ah, pa Ti možda i ne slutiš Tu želju slučajnog susreta I možda ćemo tako ostati sami U pustim danima što odlaze u ČEŽNJI Helena Sabo: KALEŽ LJUBAVI KUTIJA SNOVA U kutiji snova zatvorena, sanjam neke bolje dane. U kutiji želja snivam ljubav, da s novim jutrom svane. Puštam sunce da uvuče svoje zrake kroz prozor nade, da noć će biti topla, snena,dodirom ovijena, mirisima ljubavi opijena, znojem žudnje ovlažena. Vlasta Sumarev: Starenje Pod neprobojnom kožom Minulih tokova rijeka I divljih pritoka Pulsira samo jedna misao Suvisla Kako preživjeti I ostati zaljubljen U sve te mozgovne Patvorine Koje prate me Umjesto nježnosti Jagodica Tvojih dlanova Na kojima sam osjećala Prstohvate poklonjenih Milovanja Dok si mazio moje naborane Ozbiljnosti I brige Kako ostariti A ostati Zajedno Reza Stanković: Zaljubljena žena Obući ću noćas haljinu od tila, samo da bih tebi najljepša bila. Dahom ću ti svojim obraze cjelivati, suzu s lica brisati, cijela se darivati. Kad ostanu samo niti sjećanja, ti pospi pepeo po našim stazama. Pusti da ljubav u grudima spava. Ne budi jutra snena. Al' pusti mi, barem noćas, u naručju tvome da budem umiljata, nježna, samo tvoja zaljubljena žena... Zdravko Kokanović: Boja indigo negdje na kraju pjesme, zadnji stih nema nikakve veze sa glavnim likom i ljepotom divlje guske, rekao sam, pokušaj pisanja preliva ljubav u oblake i mjesec, povezane sa očima koje su plakale usred noći, zbog bola srca, indigo boje neba, ali ne dignuti glavu i vidjeti nebo je grijeh protiv svoje duše. Otvori prozor, pusti sunce da posuši buđ sa zidova tvoje zatvorenosti, čin samopoštovanja: vilim te i ti voliš ptice, oboje volimo ptice, čvrsto držeći ruke nade, ne zaboravimo pogledati nebo boje indigo. Vedran Strmečki: Dubina Miris jeseni noć šapuće. Uvelim liščem pod koracima uzdasima potvrđujem ritam. Mjesečev prah niz lice tvoje slijeva sumrak što minute otima, otvarajući pejzaž neostvarenog maštanja. Izgovore ću tražiti krijući se ispod mjeseca pokušavajući te dublje sanjati. Dahom sipati osjećaje prikupljene danas, skrivene pod kožom duše pokloniti ih tebi. Stari vjetar niz ramena se obrušava stvarajući titraje kompozicije kojom te dodirujem. Uspavan melodijom pratim nastajanje zvijezda zaokupljen mislima mogu li te bolje voljeti. Ivo Mijatović: ČEKANJE Od kako sam rođen uvijek nešto čekam. Prvo sam čekao da odrastem, potom da bratu okrati košulja ili otijesne cipele. Zatim sam čekao vlak, eventualno autobus. Ako mi se nije čekalo, izašao bih na cestu pružio prst, i onda bih čekao nekoga tko bi me povezao. Da ne čekam, kupio sam auto. Sad čekam na benzinskoj da natočim gorivo. Jedino mjesto gdje nisam čekao, njeno je srce. Mile Lisica: KOLIKO JE LJUBAVI TEBE STVARALO Koliko lepote tvojih predaka je utrošeno na tebe Kada te ne mogu uporediti ni sa jednim cvetom Koliko je najlepše muzike celog univerzuma utkano u tvoj glas Kada ne mogu naći instrument da bude blizu boji glasa tvog Koliko je zvezda u tvojim očima nastanjeno Kada je nebo zvezdano samo ako ti gledaš u njega Koliko te je to ljubavi stvaralo Kada u meni samo pomisao na tebe pomera planine Koliko Koliko Marija Ivoš: ČEKAM SNENO PROLJEĆE Opet je namakla trešnja Čipkanu haljinu bijelu Nedaleko od nje breza Smjestila se, kao na sijelu. I ona obukla haljinu Od svjetlucavog brokata Pa prkosi ponosnom jablanu A on samo vrhom mahata. Kabadahija jedan teški Pravi se da ništa ne vidi A ona se i dalje smiješi Čipkom što s krajeva bridi. Zatim se ubrzo rastuži Pa svoju čipku, u komadićima, Zelenoj travi pruži. Evica Kraljić: GOSPODIN P Gospodin P svakoga dana trošnim gumama svog prastarog bicikla rezbari cestu od kuće do grada i nazad. Gospodin P siđe s bicikla i pokušava staračkim koracima sitnog veza hodati, rastežući mislima pokidane niti nekih davnih ljubavi kojima su kiše i vjetrovi odavno izlizali fasadu. Cijeli život gospodina P nataložen je u tom biciklu. Nizovi godina utkani su na teško pokretnim pedalama kojih njegove stare noge sve teže okreću. Često mi srcem zadrhte skrivene suze dok promatram kako gospodin P nenametljivo spušta svoj staklasti pogled na izloge trgovina iz kojih izlaze zamamni mirisi svježe pečenog kruha. Ali on ne čezne za svježim kruhom jer u džepovima njegovog starog kaputa nema ništa osim tunela za vjetrove. Ipak gospodin P ulazi hrabro u pekaru, jer danas radi trgovkinja kojoj je srce od zlata i on zna da će za njega biti spreman komadić starog kruha neprodan jučer… Na njegov drhtavi dlan žena u bijeloj kuti spušta bogatstvo njegovog dnevnog menija. Ne gleda u oči gospodinu P dok on naboranim osmijehom nijemo zahvaljuje. Na pragu pekare sudaramo se gospodin P i ja. Vadim iz novčanika nešto zveckavih sitniša i jedan papirnati - Evo gospodine P kupite si nešto - akcije su posvuda… Njegov me pogled grli, ja sretna žurim k bankomatu. Gospodin P nikad nije imao karticu za bankomat. Njegov je život bankomat u kojem rijetki ubace komadić svog skupocjenog osmjeha.